Kaciaryna Pikirenia stała dyrektarkaj kniharni «łohvinaŬ» u 22 hady - hutarka
«Ludzi da nas prychodziać, i ŭ ich šok», — kaža jana.
Kaciarynie Pikireni tolki 22 hady, ale na svaich dalikatnych plačach jana trymaje najlepšuju niezaležnuju kniharniu. Adciahnuŭšy Kaciarynu ad pracy i telefonnych razmoŭ, my raspytali jaje pra vučobu ŭ Miedycynskim univiersitecie, pra kniharniu ź jaje naviednikami, i nie abminuli pytańniaŭ pra biełaruskuju litaraturu.
Kacia — dačka miedykaŭ. Paśla škoły jana vyrašyła pajści pa šlachu baćkoŭ i pastupiła ŭ miedunivier.
Mianie tak vychavali
Z samaha dziacinstva mnie ledźvie chapała palcaŭ adnoj ruki, kab pieraličyć usie tyja zaniatki, ź jakimi ja chacieła źviazać svaju budučyniu.Byli mary stać mastačkaj, paetkaj, tancorkaj, muzykaj i navat fiłosafam. Ja była pasłuchmianaj, ale vielmi aktyŭnaj.
Ja zaŭsiody dobra staviłasia da biełaruskaj kultury — mianie tak vychavali. Pačała razmaŭlać
Miedycynski ŭniviersitet ja nie skončyła, syšła z 4 kursa, bo ŭ peŭny momant pryjšła da vysnovy, što treba zajmacca tym, što lubiš, a nie tym, da čaho stavišsia prosta niejtralna.Ciapier vučusia ŭ Jeŭrapiejskim humanitarnym univiersitecie na prahramie «Miedyja i vizualny dyzajn».
Žyvych treba bajacca, a nie miortvych
Ja nikoli nie škadavała, što vučyłasia ŭ Miedzie.Heta vialiki dośvied.
Byli momanty, rabiłasia kiepska na apieracyjach — zdavałasia, pacyjentA miortvych, darečy, nikoli nie bajałasia. Niezdarma kažuć: žyvych treba bajacca, a nie miortvych. Bo niama ničoha kiepskaha, ahidnaha i strašnaha ŭ śmierci. Štochviliny chtości pamiraje, ale i štochviliny chtości naradžajecca.voś-voś pračniecca i adčuje hety bol.
Upieršyniu Kaciaryna trapiła ŭ kniharniu ŭ dzień jaje adkryćcia. Miesca, u jakim kancentrujecca jakasnaja litaratura, pryciahvała dziaŭčynu, i kali ŭźnikła pytańnie padzarobku, Kacia nie vahajučysia pryjšła ŭ «Łohvinaŭ» i peŭny čas pracavała tut pradaŭcom.
Usio adbyvajecca mienavita ciapier
Z časam stała dyrektarkaj. Raźvićcio kniharni idzie svaim šlacham i dośviedu ŭtrymańnia miesca takoha farmatu ŭ Biełarusi pakul nie isnuje. U peŭny momant uźnikła patreba raźmierkavać funkcyi: tak źjaviŭsia tavaraznaŭca, menedžar i, naturalna, nastupnym krokam staŭ pošuk čałavieka, jaki b usio kaardynavaŭ i prymaŭ kančatkovyja rašeńni. Nu voś i vyrašyli pasprabavać mianie.
Usio tut stvorana dla razmovy
«Łohvinaŭ» — kultavaje miesca, heta nie stolki kniharnia, heta, chutčej, knižny kłub. Tut nichto nie pryśpiešvaje z vybaram, možna prysieści za stoł i pahartać upadabanuju knihu.Pradaŭcy ŭ nas niazvykła vietlivyja i duža haścinnyja, im napraŭdu cikava parazmaŭlać z naviednikami, abmierkavać litaraturnyja naviny.
Kniharnia — heta miesca sustrečy samych roznych, ale biezumoŭna nieabyjakavych i tvorčych ludziej.My namahajemsia padtrymlivać volnuju, niefarmalnuju atmaśfieru: utulna i dzietkam, i darosłym. Časam baćki prosta ŭ kniharni pačynajuć uhołas čytać dzietkam tolki što nabytuju knihu. A adnojčy ŭviečary sam saboj zładziŭsia nievialički šachmatny turnir.
Niama mety stać supierhierojem
Usie knihi, jasnaja reč, nie paśpiavaju čytać, ale imknusia zaŭsiody być u temie.My viedajem svaich aŭtaraŭ, viedajem, chto i što rabiŭ. I tym bolej radasna, kali novy tvor ci novy aŭtar robicca pryjemnym adkryćciom.
Tut niama mety stać supierhierojem, čytać i viedać usio. Pieradusim lublu paeziju. Chtości cikavicca mifałohijaj, chtości humarystyčnaj prozaj. My prosta čujem mierkavańni adno adnaho, čujem roznyja vodhuki ad našych ža zaŭziataraŭ. U vyniku amal pra kožnuju knihu my možam niešta raspavieści, akreślić samaje istotnaje.
U ludziej adbyvajecca kulturny šok
Pra hetaje miesca viedaje nie duža šyrokaje koła ludziej, stvarajecca ŭražańnie admysłovaj subkultury. I sapraŭdy, šmat chto prychodzić siudy, kab pabavić čas, patusavacca. Ale
štodzień siudy prychodziać novyja i novyja ludziz tych, chto prosta žyvie niepadalok ci pa niejkich pryčynach apynulisia pobač i zacikaviŭsia dziŭnym budynkam u hłybini dvoryka. U ludziej zdarajecca kulturny šok.
Jany zadajuć niedavierlivyja pytańni: «Dyk u vas usioi «A vy tut knihi pradajecie, ci što?» My tłumačym. Naturalna, dosyć časta zakranajecca tema nacyjanalnaj samaidentyfikacyi, ciapierašniaha stanu kultury. U tych, chto raniej nie cikaviŭsia sučasnaj litaraturaj, trochi bolšy ŭzrovień ździŭleńnia — i jany prasiakajucca najpierš samoj atmaśfieraj, razhladajuć niebanalnuju padborku suvierniraŭ, paštovak dy kalendaroŭ. Inšyja ŭzhadvajuć i pytajucca pra redkija knihi, jakija nidzie raniej nie mahli znajści, prosiać paraić im čytvo na naš hust.pa-biełarusku ?»
Nie treba pužacca rasiejskaj movy
Nie treba pužacca rasiejskamoŭnaj litaratury. Naša kraina dźviuchmoŭnaja, to bok u joj isnujuć nośbity abiedźviuch movaŭ. I kali kniha napisanaja rasiejskamoŭnym biełarusam jakasna, talenavita, to jana musić być i čytaču varta viedać pra jaje. I tamu palityka našaj kniharni maje svaim pryjarytetam nie tolki litaraturu biełaruskamoŭnuju, ale i ŭvohule litaraturu jakasnuju, na jakoj by movie jana nie była.
Nielha brać za škirku i prymušać čytać, čałaviek pavinien pryjści da ŭsiaho samastojna. My adčynienyja dla kožnaha, tak što chaj zachodziać da nas.
U razmovie nie abminuli pytańniaŭ pra stan biełaruskaj litaratury, jaje chiby i tendencyi raźvićcia.
Biełaruskaja litaratura maje nievialiki popyt
U maleńkich haradach i miastečkach paličak z sučasnaj biełaruskaj litaraturaj niama. Dyj jaki moža być popyt, kali pra isnavańnie hetych knih nasielnictva na pieryfieryi nie viedaje? Kab farmavaŭsia popyt, ludzi pavinny bačyć, što kultura žyvie i raźvivajecca.
Drukujciesia
U nas mała praduktyŭnych aŭtaraŭ, jakija vydajuć knihu za knihaj i čyj tvorčy šlach možna prasačyć u drukavanych vydańniach.
Niaredka aŭtar zanadta adkazna stavicca da publikacyi, udaskanalvańnie zaciahvajecca na hady, a tym časam teksty starejuć, hublajučy aktualnaść ci adpaviednaść samoj asobie tvorcy. A varta vydavać, kali ŭžo ŭźnikła takaja dumka, i pieršuju, i druhuju knihu — kab treciaja, moža, była najlepšaj.Drukujciesia, vielmi istotna bačyć reakcyju čytačoŭ i nie hublać ź imi suviaź.
Treba pisać pra seks
Treba pisać pra seks, uvohule pra ŭsio. Zabaronienyja temy — heta hłupstva. Heta nielha chavać i nielha vyrazać. Heta žyćcio i heta dumki.
Litaratura kancentruje rečaisnaść, a nie chavaje jaje prajavy. Biełaruskaja litaratura ŭ čymści zanadta cnatlivaja. Ščyraść i śmiełaść vyklikaje dyskusii, sprečki, palaryzuje mierkavańni — a heta najlepšy stymulatar litaraturnaha pracesu.
Kniha maje suvienirnaje značeńnie
Ciapier papiarovaja kniha stanovicca padarunkam, pryhožym pradmietam, jaki maje suvienirnaje značeńnie. Naša pryviazanaść da papiarovaha farmatu — prosta tryvałaja zvyčka, bieźlič asacyjacyj i ŭspaminaŭ, nam padabajecca pach staronak, mahčymaść adčuć litary na dotyk.
A kančatkovaja pieramoha elektronnaj knihi nie za harami, heta sprava času.
Tut sabralisia fanaty svajoj pracy
Ja maładaja, enierhii i zapału ŭ mianie šmat, i hetaja dastatkova naiŭnaja, junackaja zachoplenaść tolki dapamahaje mnie pracavać. Samaje cikavaje, što tut ja mahu prasačyć uvieś žyćciovy šlach knihi, bo faktyčna na hetaj ža terytoryi znachodzicca vydaviectva.
U toj ža kniharni sustrakajucca tyja, chto karektuje, redahuje, viarstaje i afarmlaje knihu, i tut ža jana, narešcie, sustrakajecca z čytačom,to bok možna ŭbačyć i kančatkovy efiekt, reakcyju tych, dla kaho ŭsio i stvarałasia. Heta zachaplaje.
Tut źbirajucca fanaty svajoj spravy. A jak ža inakš?
* * *
Kniharnia «łohvinaŬ»
mieścicca ŭ Minsku, pa adrasie pr. Niezaležnaści, 37a (rajon płoščy Pieramohi).
Kamientary